na kraju krajeva

Da se za samoubistvo ne ide direkt u pakao sve bi bilo lakše...

Mnogo vremena je prošlo otkako se nisam ovako zamislio... Za one koji su čitali prethodne dijelove samo da kažem da se sve dobro završilo (a da nije ne bih ovo sad pisao - logično). More me more. Noću ne mogu da zaspim jer me obuzimaju svakojake misli. Danju pak ne mogu spavati jer nemam vremena. Na sve strane žurim. Piramide Maya i Azteka mistično a i profesionalno me okupiraju. Sve te podudarnosti sa položajem i ukazivanjem na kružni tok vremena mi ne daju mira. S druge strane tu su još i piramide u Visokom. Radovi na otkopavanju tesu komplikovaniji nego što se proračunavalo. Posebno u par zadnjih godina kako se klima značajno promijenila. Nema više one Bosne u kojoj je ljeto toplo a zima sa puno snijega. Takva klima se preselila negdje drugo. Valjda nas Bog kažnjava zbog toga kakvi smo. Nema više snijega. Zadnji put je pao prije par godina i to krajem januara. Čak se ni to ne može brojati kao da je pao jer je već preko noći se otopio. Sve ovo ne sluti na dobro. Maye i Asteci su proricali mnogo toga što se iz današnjeg ugla gledanja, ako se uzmu u obzir sva dostignuća od njih pa do sada, čini jako mogućim. Nikad nisam vjerovao u stvari kao što su horoskopi ili gatare, mađioničare i sve one Azire i vidovite Džemile. Ali uzimajući u obzir kako mnoge priznate religije su imale svoja predskazanja, tako je možda i neki mayanski prorok,poslanik ili šta ja znam kako hoćete da ga nazovem, predskazao sve ono o čemu je većina ljudi upoznata. Spominjali su milion i jedan kraj svijeta, apokalipse. Zadnja je trebala biti 21. decembra 2012. Ali eto vidite jer danas je 29. august 2016. nije bila, ili smo svi mrtvi samo što nam niko nije to rekao. Odavno smo mi mrtvi. Kada duša napusti tijelo mrtav si. Davno je nestala dobrota, isčezla ljubav, pogotovo za mene. Rijetke su stvari za koje vrijedi osvanuti... Ja sam tako hodajući po bijelom svijetu se nagledao svačega. Ima nekih ljudi koji kažu "eh da je se meni dokopat bilo čega izvan granice..." Nije sve tako sjajno i bajno. Nigdje na svijetu nije sve tako sjajno i bajno. Ali čovjek ko čovjek nikad zadovoljan. Ja sam postigao dosta u životu, ali opet uvijek mi je falio neko... Neko ko će me vezati za jedno mjesto, neko kome ću se uvijek moći vratiti, ko će uvijek biti tu za mene, jednom riječju ŽENA. Bilo je žena u mom životu. I tamnoputih, i crnih, i plavih, ali nijedna nije bila ŽENA... Samo su bile usputne stanice u mom besciljnom lutanju u potrazi za nećim... To nešto još nisam našao. Jedan dio je duboko u meni i tjera me da tražim drugi dio, ali nikada ga nisam našao. Osjećao sam se kao Sizif bezbroj puta. Tamam kada pomislim to bi moglo biti to, nešto se dogodi i "Ajmo Jovo, ponovo". Ponovo putovanje, ponovo insomnia, ponovo duboka razmišljanja....ponovo, ponovo

Budim se s jakim bolom u desnoj nozi... Oko mene totalni mrak. Nisam nikad ni zamišljao kako noć može da bude mračna. Mukla tišina u mraku.

Vičem, dozivam ali nikakvog šuma da se čuje. Onako u mraku napipavam mjesto na nozi iz koje probija bol. Skidam majicu i povezujem nogu, gubeći svijest... Jako sunce obasjava olupinu aviona i uviđam kako sam jedini preživio pad. Stjuardesa i dva pilota su mrtvi.
Stjuardesa kako je pala udarila je sljepočnicom od neki oštar objekat... Sklapajući joj oči po zadnji put pomišljam kako nije imala kada osjetiti bol.

Gladan i žedan pretražujem avion za bilo čime što bi makar malo utažilo potrebu za jelom. Na bol u nozi sam haman pa zaboravio. Prolazeći do pilotske kabine spotičem se o mobitel... Da nije žalosno bilo bi smiješno. Mobiteli ne rade u ovoj Nedođiji.
U kabini haos. Jedna metalna šipka koja se otkinula odnekle proletila je kroz kopilotovu glavu, ulazeći kroz oko a izlazeći kroz uho. Pilot je bio mrtav ali nije bilo nikakvih vidljivih rana. "Mayday, mayday... Can anyone hear me...". S druge strane nije bilo nikakvog ljudskog odziva, samo "white noise". Pokušavao sam još dva sata ali ni na jednoj frekvenciji nije bilo odziva.

Napolje nisam smio ni izaći. Vreli pustinjski pijesak odozdo i neumoljivo afričko sunce odozgo. Tako ne razmišljajući niočemu zaspah. Probudih se nekad kad je pao već mrkli mrak. nNa sreću sjetim se da sam tog dana našao lampu na baterije, ali ta noć nije bila mračna kao prethodna.

Zvijezde su okovale nebo i mjesec je obasjavao olupinu aviona. Pojeo sam neki sendvič koji sam našao u pretincu. Pokriven dekom mislio sam da li ću ikada više vidjeti svoj rodni grad, roditelje, prijatelje... "Q 400 can you hear me, over." Trnci me prođoše dok nisam shvatio o čemu se radi. "Q 400 can you hear me, over"... Ignorišući probadanje u nozi dospjeh do kabine..."Mayday, mayday..."- odgovorih. "Q 400 can you tell me your position and status, over"...

Kazu kraj jednog razdoblja je ujedno i pocetak novog koji sa sobom donosi svakakve prepreke....

Napokon...
Docekao sam i taj dan. Dan koji sam iscekivao predugih 36 mjeseci. Dan u kojem cu reci zbogom Hor Auy-Ib-Re-u. Zbogom Dahshure, zbogom neljubazni trgovci, zbogom Nile, zbogom litrima i litrima znoja pod neumoljivim Africkim suncem, zbogom, zbogom, zbogom.
Let je bio rezervisan za 15:45 h. Tih nekoliko sati je bilo duze od bilo cega na ovom svijetu. Samo se jedna misao vrtila po mojoj izbezumljenoj glavi: "Ademe, danas ides kuci"; ni ne sluteci sta se valja iza nepreglednih pjescanih dinaa Sahare.
15 je sati. Ja vec odavno sjedim na Kairskom aerodromu. Jos nekih 45 minuta me dijeli od povratka kuci. Danas ovaj aerodrom gledam skroz drugima ocima. Kada sam prvi put krocio na ovaj hladni plocnik imao sam osjecaj da u meni svi vide nekog zlocinca kojeg izrucuju Egipatskim vlastima da se nad njim izvrsi smrtna kazna. A sada. Sada me svi gledaju kao heroja koji je oslobodio narod Egipta od nekog Minotaura koji je utjeravao strah u kosti ovdasnjem narodu.
Sjedam u udobnu stolicu i posmatram kako se ljudi mimoilaze na ulazu/izlazu. U toj kakofoniji osjecaja brzo mi je proslo vrijeme i krenuo sam prema avionu, privatnom avionu, kojeg su obezbijedili samo za mene.
Prvo sto sam ugledao kada sam krocio u avion bilo je ljupko lice stjuardese koja se zvala onako kako se nije smjela zvati, bar ne na mom letu. Skrenuvsi pogled sa kartice, na kojoj je pisalo "Elma", samo sam bacio blagi smijesak tek toliki da ne prodem kao zadnji kreten.
Raskomotivsi se zacuh paljenje motora i avion krenu. Dok je avion jurio pistom velikom brzinom uspio sam baciti pogled prema velikom prostranstvu nemilosrdne Sahare i Kaira na njenoj periferiji. I kada je avion snazno zagrabio prema sjeveru ja nisam uspio to ni primjetiti. Utonuo sam u misli o kuci, roditeljima, raji, o neobicnoj slucajnosti oko imena stjuardese i Bog sami zna o cemu sam sve razmisljao.
Odjednom me trgnu cudan zvuk motora i slika smedjkastog plasta pijeska u koji smo upali. Brzo smo gubili visinu i zadnje rijeci prije nego sto sam se onesvijestio bile su: "Gospodine, padamo..." I samo nastade mrak....


TO BE CONTINUED

Pala je noc i sve se smirilo. Samo se ponegdje u daljini cuje zavijanje africkih kerova...
Divne li su africke noci, divne i nevjerovatno hladne za razliku od dana kada temperatura u hladu premasuje 40 stepeni. Pakleno je vruce, pogotovo dok obilazis sve te silne radnike koji otkopavaju Horovu grobnicu.
Ja sam jebeni arheolog koji je zavrsio jebeni Filozofski fakultet u Sarajevu na odsjeku za arheologiju i posredstvom jakih veza dospio u ovu vukojebinu Dahshur.
Ovaj mamojebac, ciju grobnicu otkopavamo, Hor Auy-ib-re je bas nasao mjesto gdje ce se smjestit kad otegne papke.

Dahshur nije los grad al je pun onih ljudi sto kao na Visockom ljetu stoje za standom i zvijerljaju hoce li ko sta ukrast. Pa pobogu si brate nismo svi lopovi...
Ali....
Za pare koje sam ovdje dobio vrijedi da se pomucim jos nekih 13 mjeseci prije nego raspalim u Bosnu. 60000 $ je dovoljan motiv kad mi naumpadne stara mati, otac i dobra stara raja. Ovih 23 mjeseca, koliko sam ovdje, je isto kao 5 godina kad si doma.

Bas nekidan sam se cuo sa svojima i kazu: "Stari je konacno dospio u penziju i ne mora grgacit svaki dan za neku jebenu dnevnicu, mati je dobro, sestra isto a njena djeca su vec upisala srednju skolu. Od stare raje Alen je zavrsio faks i radi u nekoj zajebanoj ustanovi nije se jos "smirio". Valjda ceka onu "pravu". Ado  je sada famozni advokat koji jebe mater svima onima koji su ga jebavali dok je bio niko i nista. Hare ko Hare. Naslijedio je M&N i sad je sam svoj gazda, ozenio s. Berina ja mislim da se zove i beba je vec na putu. Tica se jos jebe sa faxom iako ga Fazil nagoni da uci al jebiga masinstvo je masinstvo. Cana boy je osvojio Hattrick masters i sada jebosanski admin za Hattrick.com i konacno je osvojio srce male Hasanicke..."

I ja sada dok pusim i pijem svoj Skotch whiskey koji dobro grije u ovoj hladnoj africkoj noci, razmisljam o tome da li cemo se opet sresti na Ibrinoj vikendici i ulesit ko stoka kao nekad dok smo jos trazili smisao zivota... Ah da zaboravio sam vrlo bitnu informaciju. Elma, sada je po drugi put u drugom stanju. Vec ima jednu curicu, Sarah se zove ja mislim...
Ne mogu vise pisati oci mi se same sklapaju i valja ujutro rano na posao...Samo da dokusurim ovaj whiskey . Jos samo 13 mjeseci i "vracam se majci u Bosnu"...

Proslo je mnogo vremena od naseg zadnjeg susreta koji nije bio kao sto sam zamisljao da ce biti... Barem po situaciji kakvu sam ostavio po odlasku ni slutio nisam kako su se stvari promijenile... Upoznao sam je na praksi dok sam bio u Jablanici. Imala je nesto sto me privuklo na prvi pogled. Kasnije sam shvatio,mislim prekasno, da je volim. Ali daljina je cinila svoje. Obecao sam da cu opet doci ali sam dosao kada se najmanje nadala. Cak je mislim i ona kontala da necu vise nikada doci. Nakon godinu dana otisao sam sa drugom ponovo tamo i htio sam je prijatno iznenaditi. Mislio sam da cu makar dobiti zagrljaj kojeg sam toliko prizeljkivao. Culi smo se porukama u meduvremenu ali to su bile samo prazne rijeci kako joj nedostajem. Razocarenje je bilo veliko kada smo se ponovo sreli. Izasla je iz kuce dok sam sjedio u polumraku. Isprva nije vidila ko je dosao. Ali i kada me je vidjela nista se nije promijenila reakcija. Kao da joj je dosla neka drugarica iz skole po neku svesku jer mora prepisati izostalu lekciju. Zagrljaj o kojem sam toliko mastao je bio daleko , nedostizno. Razmisljao sam gdje sam pogrijesio, da je nisam slucajno uvrijedio ali nisam mogao doseci tu tajnu. Pricali smo dok sam bio tu par dana ali to nije bila ona Elma koja je ostala iza mene, koju sam volio iskreno. Tu ljubav sam cak ponekad i od sebe krio da se ne bi primijetilo. Prosle su i od tog sastanka dvije godine. Znao sam da je nemoguce da budemo nista drugo nego raja, sto zbog daljine, sto zbog drugih momaka koji su bili oko nje. Ali da nece ni da prica sa mnom, sto sam vidio sad zadnji put kad sam bio prije sedam dana, nisam se nadao.. Prijatelji pricaju zar ne?! Ja stvarno ne znam koji je uzrok toga. Mozda sam glup i tup da bih shvatio nesto sto sam uradio...ali nikako se nisam nadao ovakome necemu. I da za kraj jednom za sva vremena kazem... Elma volio sam te ali izgleda ispocetka ta ljubav je bila osudena na propast. Zao mi je zbog toga i makar mislim da je i tebi makar malo zao....